KOMAD IZ VRANJSKOG ŽIVOTA
LICA:
• Hadži-Toma
• Stojan, sin mu
• Arsa, predsednik opštine
• Mitka, brat Arsin
• Marko, vodenicar Tomin
• Magda, žena Markova
• Policaja, starešina nad pandurima
• Pandur
• Kmet ciganski
• Grkljan, Ciganin, svirac, otac Koštanin
• Kurta, ciganski pandur
• Kata, žena Hadži-Tomina
• Stana, kci Hadži-Tomina
• Vaska, kci Arsina
• Koca, drugarica njina
• Koštana, Ciganka, pevacica i igracica
• Salce, mati joj
• Vranjanci, Cigani, Ciganke, panduri. Vranje. Sadašnjost.
PRVI CIN
Velika prostrana gostinska soba Hadži-Tomine kuce. Otvorena dvokrilna
staklena vrata, a s leve i s desne strane široki prozori sa drvenim
rešetkama. Kroz njih se vidi balkon sa svojim u bojama i rezbarijama
drvenim stubovima. Oko balkona i prozora puža se loza i divlja ruža. Iza
njih nazire se bašta, ulicni zid sa velikom dvokrilnom na svod kapijom i
ceo kraj varoši sa razasutim krovovima kuca, prorešetanim vrhovima i
granama drveca iz bašta. A to sve nadvisuje stari krov saborne crkve na
kome se blista zlatan krst.
Zidovi sobe su u „dolapima”, uzidanim ormanima, za cuvanje praznickog
odela. U uglu sobe je manji ikonostas sa zapaljenim kandilom, opkoljen
srebrnim i zlatnim hadžijskim jerusalimskim ikonama iz Svete Gore, Rila,
Peci. Oko ikona kite suvog bosiljka od škropljenja svetom, krštenom
vodom, i vencici od duhovskih crkvenih trava. Pod je zastrt velikim
cilimom sa vezenim Solomonovim slovima. Oko cilima uza zid,
minderluci, pokriveni dugackim cilimom i jastucima crvene boje, tzv.
„cupavcima”.
srebrom i srmom vezeni peškiri. Tavanice išarane krugovima od
raznobojnih rezbarija iz cijih sredina vise veštacki izrañene kriške
lubenice, dinje i meñ njima povešano suvo grožñe i žute dunje sa uvelim
lišcem. Iznad prozora svuda rafovi prepuni poreñanih sahana, srebrnih
poslužavnika i zarfova za šolje od kafe.
Dan se smiruje.
graja.
U sobu rupi puno devojaka klicuci, pevajuci i igrajuci. Neke uzele tepsije
mesto dahira; neke šolje od kafe mesto campara, udarajuci u njih.
VASKA (ide ka suprotnim vratima vicuci): Stano, hodi i ti ovamo. Hodi da
igramo i da pevamo!
OSTALE, DEVOJKE (odlazeci igraju i pevaju):
Šano dušo, Šano, otvori mi vrata,
otvori mi, Šano, vrata, da ti dam dukata.
Izgore me, Šano, mori, tvoja lepotinja,
tvoja lepotinja, tvoja krasotinja,
– oh lele, lele, izgoro’ za tebe.
VASKA (zadržava Kocanu, golicajuci je i štipajuci): Ovamo ti!
KOCA (otimajuci se od Vaske, ali vec razdragano, strasno): Pusti me,
Vaska! Jao, ne stiskaj!... Boli me, Vaska, boli!
VASKA (vuce je k sebi i ljubi): Cekaj ti, cekaj! Gle, kako se ona
raskrupnila? Ovamo! (Privlaci je i ljubi.)
KOCA (cikne držeci se za obraz): Jao, izede me! –
znaš kako boli!
VASKA (oko nje): Jest, boli. A kad bi te on mesto mene?... (pokazujuci
joj na obraz): Kad bi te on poljubio, onda?...
KOCA (zapušavajuci Vaski usta, uplašeno zvera oko sebe): Cuti slatka,
cuce ko!... (Odlazi bežeci.)
Ulazi STANA
VASKA (prilazi Stani i hoce da je povede): Hajde i ti, Stano, sa nama da
pevaš i da igraš. Niko nas nece moci gledati. Sami, kod nas i u našoj
bašti igracemo.
STANA (otimajuci se): Necu, Vaska, necu! (placno) Sami smo kod kuce.
Otac ljut, prek...
VASKA (prekorno): Hajde, Stano! Što si takva?
STANA (odlucno): Necu, ne!
Iz bašte se cuje pesma i igra.
STANA (slušajuci pesmu, briše suze)
VASKA: A što placeš?
STANA: Pa kako da ne, Vaska?... Eto, vi svi pevate i igrate (okrece se
uplašeno oko sebe) a ja sama! Nigde nikoga kod kuce nema. Ni otac, ni
brat. Otac, vec znaš ljut, besan. A bata, on nikako i ne dolazi. Sve tamo,
s tom Koštanom...
VASKA: A što? A tebe zbog njega strah?
STANA: Strah me!
Na ulici graja, pesma.
STANA (pokazuje Vaski): Eto v’iš... A tamo, s njima, i on je.
VASKA (jetko): A, za njega, ne boj se! Ništa njemu nece biti.
STANA: Jest, ništa. (pogleda na ulicu, odakle se cuje pored pesme i
svirke i po neki pucanj iz pušaka) Kako ništa, kad eno i puške bacaju!
VASKA: E, kakve puške! Samo neka im ona, Koštana, zapeva, pa ne
samo puške, vec ce i glave pobacati. A narocito on, naš brat, krasan naš
brat!
STANA (braneci ga): Pa nije, Vaska, samo on kod nje. Svi su tamo.
VASKA: Jest, svi. A što on da je? E, kad on ne bi bio, onda ko bi njoj po
tri para haljina krojio i ne dukatima vec dublama je kitio?
STANA (uplašeno, da ko ne cuje): Cuti, Vaska, cuti! Znaš dobro kakav je
otac, pa još neka i za to cuje...
VASKA: E, nije on dosada vec sve cuo.
STANA (uplašeno): Misliš zar i za one svilene haljine, što pricaju da joj
dao? (vatreno) A nije tako, Vaska! Otkuda bati toliki novac, kad otac
kesu uvek sobom nosi? Lažu oni, lažu! Nego znaju kako je otac prek, pa
jedva docekali da batu kod njega ocrne.
VASKA (s dosadom): Cuti, molim te! Ceo svet laže, samo on, tvoj brat
Stojan, ne laže. (jetko) Evo, mi smo mu sestre, ti cak roñena, pa šta
nam je za ovaj praznik dao i cime ponovio? Ništa. Ni „zelen list”.
STANA (zamišljeno, za sebe): A, poklon, dar!... Neka je on samo ovde,
kod kuce, a to!...
VASKA: Jest. A Koštanu može da kiti.
STANA: Opet ti, Vaska... Ama nije!
VASKA: Pa, zaboga, kako da nije? Eto, sam moj otac to kaže. Sam on
prica. Kad god je tamo išao da ih rastera, on uvek zaticao i njega i zato
se vracao. Nije hteo da ga silom, s pandurima, otrgne od nje, da ga
sramoti, a s njime i sve nas, celu kucu. Koliko se puta otac nocu dizao,
išao s pandurima! A tamo, kažu, sada covek ne sme ni da priñe. Pesma,
oro, puške! Pa i krv cesto legne.
STANA (uplašeno): Jao, Vaska, jao! Zato majka cele noci sedi. Ni’ uzdiše,
ni’ place. Samo sedi, ceka. Boji se da ne cuje, kako ga krvava donose.
(placno) A njega, bate, baš nikako nema... (Na stepenicama cuju se oštri
koraci i kašljanje) Eto oca!
STANA i VASKA žurno izlaze.
Ulazi HADŽI-TOMA.
TOMA (Ljut, prek. Od jeda kida brojanice, te rasuta zrna prskaju po sobi
i oknima prozorskim. Zabacujuci koliju, ide po sobi predišuci):
Ja!?... Ja!?... I on to? I on kao drugi! „Mladost-ludost”. A zar ja ne beh
mlad? Beh valjda slep, sakat, te me nijedna ne pogleda i pamet mi ne
pomeri. Zar ja ne?... Otkad oženjen, hadžija vec, pa ne smem u mehanu
da uñem. Bojim se, videce me stariji, trgovci, ljudi... Ne žalim što troši,
rasipa. Srma, svila neka je na njemu. Eno, hat mu leži. Sluge ga jašu, da
ne oslepi od siline. A što on da ga ne jaše? Zar nema gde da izjaše?
Cifluci, vinogradi, njive, livade... Da jaše – beg da je! I meni da je milo.
Za koga tecem? Za koga ovako star sedim tamo u brdima, u hanu?... I
evo, ako jedanput u godini siñem ovamo, doñem da se na ovaj sveti dan
bogu pomolim, u veru da uñem, s prijateljima da se vidim, razgovorim,
odmorim... da vidim njih, decu, dom, kucu svoju. (besno) A ono? Koga
imam da vidim? Njega, s Cigankama po mehanama; i nju, majku, što
samo place i kuka... (gnevno) Ah! (vice ka vratima) Ovamo!
Ulazi uplašeno STANA
TOMA: Gde ti je majka?
STANA (vraca se): Sad ce, oco! (vice) Nano!
Ulazi KATA.
TOMA: Gde ti je sin? Sin tvoj?
KATA (snebivajuci se):
TOMA (besno): Ne znam! I ništa necu da znam! Ti si mu majka, ti si ga
rodila! A šta ti znaš? Kad si i ti nešto znala? Nikad! Ništa! Od koje si
familije? „Motikarke”! Ko ti beše ded, otac? Zar si ti bila za ovakvu
hadžijsku, domacinsku kucu?
KATA (bolno, prekorno): Oh, covece...
TOMA (ustremi se na nju): Cu’! Sad te zaklah! Usta da imaš, a jezik da
nemaš! Ti! Takvoga sina imaš.
KATA (pogruženo odlazi, kršeci ruke): Crna ja!
TOMA: „Crna!” A zar kadgod beše bela, sreca kakva? Otkako si, takva si.
I rodila si se takva! Stara, mrtva, ledena, placna... Nikad se ne nasmeja,
nikad ne zaradova! (ka vratima kuda je Kata izišla) Šta se ovde po kuci
samo vuceš i placeš? Tamo idi! Idi u cigansku mahalu. Idi da vidiš sina,
kako Ciganke oblaci i „beli svet” poji i hrani...
Dolazi ARSA.
ARSA (zdraveci se): O, hadžija, Hristos voskrese i srecan ti dan!
TOMA (prekida ga gnevno): Eto ti tvoja Srbija! A za vreme Husejin-paše
takve su se na cetiri konja cerecile. A sad? Ciganima carstvo došlo! – Zar
ja ovo da docekam?!
ARSA (zacuñeno): Šta, zaboga?
TOMA: To! Zar da mi na ovaj blagi dan, kada se i gora i voda veseli,
moja kuca place!
ARSA (dosecajuci se): A, za to, nemoj za to toliko: Zašto?
TOMA: Zato što me rasplakao moj sin – nesin! Što mi se kuca raskucila,
te ne smem da pogledam u oci coveka, domacina; što me... A da ga
nemam, bar znam. Ovako: imam ga i nemam. I zaklacu ga kao vrapca!
Neka se zna da je Hadži-Toma hadžija, a ne da hrani i cuva... (trza se,
Arsi) A što ti stojiš? Sedi! (vice) Svecu!
ARSA: A, ne! Kakvo sedenje? Znaš da mesta nemam dok ovaj praznik ne
proñe, ovi – ne sveti, nego, bože mi oprosti – ludi dani.
Ulazi VASKA unoseci svecu u zlatnom ciraku.
ARSA (Vaski): Vaska, idi ti kuci, kceri, i nañi se kod majke, te docekujte
goste. A onom Stamenku kaži: živ da me ne ceka, ako i on sada ode od
kuce i zapije se. Tu da je! Kod kuce! Stoku neka gleda i cuva.
VASKA: Hocu, oco. (Odlazi)
TOMA (za sebe): „Gosti... kuca... stoka”... A moje? Sve ode. I idi, pa mu
se raduj kad se rodi. Od ovolicno (pokazuje rukom) od „mrvu mrvku”
hrani ga, cuvaj, gledaj, da, kad se umire, ima ko oci da ti zaklopi, svecu
zapali, da ti se dom, ognjište ne ugasi... A ono!? (gnevno) Eno ga! S
Cigankama! Ni oca, ni mater, ni boga, nikoga ne vidi i ne sluša... More,
što kamen ne dobih, nego njega, sina?!
ARSA: Nemoj toliko, hadži! To je. Sad, šta ceš mu?
TOMA (uzdržavajuci se): Ništa! Ti – ništa!
ARSA (uvreñeno): Pa šta mogu ja? Zanat joj je to? A ona to s majkom i
ocem radi. Sviraju – šta drugo i mogu oni, Cigani? A da je ona žena,
hajde de. Ali ovo je devojka. I poštena. Što je pravo, pravo. Svi dušu
nosimo. Ali za to...
TOMA: Eh, poštena! Sigurno radi njenog poštenja toliko se besni i trci
oko nje.
ARSA: Ništa ti još ne znaš, hadži! Oni mladi, pa vec covek i da se ne ljuti.
Ali što za ove druge, starije, domacine! Ostarelo, kleklo, pa kad se s
njom nañe pobesni! Eno: Maksim, Zafir, Stanko, svi... A za onoga moga
Mitku, za njega vec – on se lud i rodio.
TOMA: More, šta sad: Maksim, Mitko! Šta ovaj, šta onaj? Ovo, ovo ti
meni kaži: zar ja na ovaj sveti i božji dan, pa ovakav da sam!?
ARSA: Ama i meni nije lako! Ne znaš ti. Pored opštine i kuca mi puna. Te
ovaj, te onaj došao. Mehandžija došao. Glavu uvio, ruke obesio. Pice mu
sve istoceno. Tavan, prozori, sve kuršumima izrešetano. I veli „Još su
tamo!” A ja koga da pošljem? U koga da se pouzdam? Koga imam?
TOMA: Nikoga! Sve živo pomrlo!...
ARSA: Pa koga? Zar Tasu kmeta? On, ako ode tamo, ili sve na mrtvo ime
isprebija, ili i sam s njima zasedne, pa onda još veci lom, još veca muka.
A pandura ako pošlješ, oni ga izbiju; a vec policaju ni da pogledaju.
TOMA: Vlast!...
ARSA: A ja šta da radim? Kome da sudim? Njima ili njoj? Ako bih njih od
nje silom odvukao, u zatvor ih metnuo? Ne ide. Svi su to naši, moji, tvoji.
A nju? Jedanput je proterah u Tursku. I dok se duvan ne sredi, vinogradi
ne obraše – lepo, sve mirno! Ali cim nastupiše ovi praznici, ove slave,
ove mesnice, cim se napiše, odmah preñoše u Tursku i dovedoše je!
Oteli je, pobivši se s Arnautima. Citavu bunu digli na granici, dok je
ugrabili. I dovedoše je! Sad, šta cu?
TOMA (plane): Pa ubij! Zar za njih, Cigane, jošte muka? Pa ja, u tursko
vreme, po deset od njih da na jedan kuršum nanižem, pa još tada oko
da mi ne mrdne, a kamoli sada...
ARSA: Eh, nemoj to! Prošlo je to vreme. Nego, ovo ce valjda trajati dok
je ona devojka; a posle, kad se uda, nece valjda toliko za njom trcati.
TOMA: Pa što se ne uda? Što ti to... Silom! Zašto si vlast?
ARSA (pravdajuci se): Pa to i radim. Gledam. Svakog dana govorim
onom njihovom kmetu i pretim mu. „Nece”, odgovara on. „Ona nas,
Cigane, i ne gleda.”
TOMA: A, nece?
ARSA: Nece. Eno, Alilov sin, Asan; otac mu, Alil, bogat, „na parama leži”,
i hoce je. Prosi je toliko puta!
TOMA: Pa što ti, bre, to ne?... Kakva si ti vlast, kad ne možeš? More, i
tebi je ona pamet zavrtela.
ARSA: Ama, brate, ne mogu sve sam, razumi! Treba to svi; ne mogu ja
sam. (sa ulice još veca graja, svirka, pesma i pucnji pušaka) Eto, cuj!
Vec poceli i iz pušaka.
MITKA (spolja): Sablju, mori, i pušku! Konja, Dorcu mi izvedi! Dorco,
sine mrtvi, nocas cemo ja i ti... aah! (Bat konjski)
U sobu rupi Policaja.
POLICAJA (zaduvan baca štap pred Arsu): Evo, gazdo! Evo ti štap, i
vlast, i služba, i sve! Ne mogu više! Idem i ja! (Polazi)
ARSA: Kuda?
POLICAJA: Idem. Ne mogu. Nije ovo jedno. (ocajno širi ruke) Ovo je na
sve strane!
ARSA: Pa zašto imaš ruke? Udri! Kamo ti panduri?
POLICAJA: Kakvi panduri? Pošljem ga, a on izvrne pušku, pa i sam s
njima zasedne. I onda šta ja mogu? Evo, Ristu bojadžiju – ne silom, vec
molbom, i to kakvom molbom, jedva ga dovedoh kuci. Napio se. Iz
mehane izneo sto nasred caršije, pa zaseo i psuje: i tebe, gazdo, i
nacelnika, pa cak i mene, i sve. (Tomi) A sad, hadžijo, tvoj sin ode s
Koštanom u Sobinu. I što ce sad tamo tek da nastane!...
ARSA: Eto, hadži, i vidi! Pa sad? Šta da radim? (policaja koji polazi) Cekaj
ti. (Tomi) Zbogom, hadži! (Odlazi)
Graja se vec sasvim izgubila u daljini. Vece pada. Cuje se pesma:
Slavuj-pile, ne poj rano,
ne budi mi gospodara;
sama sam ga uspavala,
sama cu ga razbuditi:
otici cu u ñul-baštu,
uzabracu struk zumbula,
šinucu ga po obrazu:
– Ustaj, ago, ustaj, drago!
TOMA (strese se): Ah, sinko! Zar ovakav božji, mili, sveti dan, i ja ovako
da ga docekujem! Ne, sinko! Neceš ga ni ti da zaigraš i da zapevaš!
(odlazi i vice) Hata mi sedlaj!
Ulazi KATA.
KATA: Šta se od moje kuce ovo nacini? Oh, Gospode, što mi ovoliko crno
dosudi i
osramoti? Što se u nju zagleda – oci joj ispale! Što te omañija – usta joj
otpala!... Oh, Gospode! Cime te, Gospode, naljutih?... Koga naružih,
koga ogovorih, koga sirotog ne nahranih i ne napojih; kome loše
pomislih te mi ovoliko, Gospode, crno, crno dosudi? – Zar majka rodila,
cuvala, pa sad majka ne valja, a ona, Ciganka dobra?... (odlucno) Da
kunem, oh, da kunem! (skida šamiju, ide pred ikonu, kleci i kune) Sinko,
da Bog da... ti mene ostavio, osramotio i na ovaj božji dan rasplakao, a
tebe dabogda, da bog... (stresa se) Oh, ne! Cekaj, bob da mu bacim! Da
vidim šta mu stoji. (Odlazi i brzo se vraca sa sitom. Preokrece ga i stavlja
nasred sobe. Klekne, i nagnuta nad njim pocne po njemu da razmece
zrna. Mesecina jako prodrla u sobu. Okrece leña mesecini) Oh, ova
mesecina! (vraca, razmeštajuci zrna) „Postelja mu prazna, put dalek i
krvav!” (preneražena odgurne sito) Ne, Gospode! Ne krv! Molim ti se,
Gospode! Ništa njemu da ne bude, a sve na moju glavu! Sin mi je, cedo!
Što rekoh da ne bude! Usta mi otpala, usta što izrekoše...
Z a v e s a
DRUGI CIN
Sobina, predgrañe vranjsko. U prostranom dvorištu vodenica od trošnih
zidova, pobelelih od brašna. Oko nje, vec zarasli travom, razlupani i truli
vodenicni kamenovi izmeñu kojih se vidi jaz vodenicni, u kome prska i
šumi voda. Sprocu vodenice kucica sa doksatom. Na sredi dvorišta
„cutuk” i kameno korito od stare, presušene cesme. Na kapiji stoji
obešen fenjer, koji zajedno sa mesecinom osvetljuje vodenicu i oko nje
tamnu goru, cija se debela, mrka kestenova stabla crno ocrtavaju.
Iz doline pocinje da dopire svirka i pesma.
Na stepenicama od kuce sede Marko i Magda, osluškujuci.
Svirka i pesma burnija i sve bliža. Pocinju da se razabiru dahire, zvon
campara i pesma:
Kraj Vardar mi stajaše,
t’nke puške frljaše.
MARKO (odlazi ka kapiji i vraca se radostan): Gazda, gazda!
MAGDA (polazi ka kapiji): Koji?
MARKO: Mlad, mlad!
MAGDA: Slatko moje dete, seca se ono dade svoje!
Uz pesmu, svirku, ulaze KOŠTANA, STOJAN, SALCE, GRKLJAN i ostali.
KOŠTANA (pevajuci i igrajuci):
Kraj Vardar mi sedeše,
t’nke puške frljaše.
– Ja ne žalim snaga ta,
žalim srmali jelek,
haj, haj, srmali jelek!
STOJAN (Magdi): Dado, Hristos voskrese i srecan ti dan! Ali, da se ti ne
ljutiš što ja ovako dolazim?
MAGDA (grli ga): Cedo moje! Pa ti si nam gazda, sinko, šta mi protiv
imamo!
MARKO (ljubeci Stojana u ruku): Srecan ti dan, gazdo.
STOJAN (pokazujuci na kucu): Tamo! Unutra! Kod dade! I njoj je sada
Uskrs i svetao dan. (grleci Magdu) Ovo je moja druga majka, njezino
sam mleko sisao.
MAGDA (razneženo): Slatko moje dete, kako mi ono sve zna.
(razdragano Koštani) Pevaj, kceri! Pevaj, i baba ima bakšiša.
SALCE (Koštani, koja gleda oko vodenice u drvece, goru): Kosa ti se
zamrsila. (Opravlja joj kosu i odelo)
KOŠTANA (zabacuje kosu): Neka se mrsi! (Magdi) A, je li, tetka...
(pokazuje na goru) Šta je tamo! Gora?
MAGDA: Gora, kceri!
KOŠTANA (radosno se unosi, da što bolje gleda u goru): A je li to ta gora
za koju se peva: da je golema, pusta, tamna gora?
MAGDA: Ta je, kceri.
KOŠTANA (Propinje se na prste, da bi, preko zida, mogla što bolje da
gleda. Duboko udiše i miriše):
gora, što po njoj nekada komita cetu vodio? I mnoge majke ucvilio,
rasplakao, u crno zavio, a najviše majku Jovanovu? Sina jedinca, Jovana
joj zaklao.
– Otac igrao i plakao:
Jovane, sine, Jovane,
ti si mi, sinko, prvenac!
I majka plakala:
Jovane, sine, Jovane,
ti si mi jagnje ñurñevsko!
I sestra plakala:
Jovane, brate, Jovane,
ti si mi cvece prolecno
(uzrujano) Je li to, tetka, ta pusta, tamna, golema gora?...
MAGDA (brišuci oci): Nije, kceri, nije! Nije to ta gora! – A nemoj tu
pesmu. Drugo, veselo pevaj! „Lošo je” da se sad place.
STOJAN (sa cardaka): Košto, pesmu!
KOŠTANA: Koju?
STOJAN: Pesmu, kao što je tvoje lice, grlo, kose ruse...
KOŠTANA (zaradovana): Eh, zar baš ruse kose?
STOJAN:
KOŠTANA (peva):
Mirjano, oj Mirjano,
imaš ruse kose, Mirjano!
Daj da gi mrsim ja,
daj, Mirjano, daj, daj!
Ulazi MITKA, vodeci za sobom konja.
MITKA (Marku): Je li toj Hadži-Toma, bre?!
MARKO: Nije on, gazda Mitko, nego je mladi gazda.
MITKA (zabacuje uzdu konju o vrat): S’g ce batka da se vrne. Nece
mnogo da mi te ostavi. Tiki, samo da nadzrnem. (za sebe) A i mnogo
necem jošte da živim! Cetiri, tri, dve – najviše još polovin godinu. U
jesen, slunce kad pocne da kapnuje, t’g cu i ja da si umrem. Zajedno, ja
i slunce ce si idemo! (cuje se konjski bat i rzanje): Ja! Zar te je žal, bre,
za mene? Eh, Dorco! Hoceš šicerc’k. Ima batka za tebe. (vadi iz pojasa
šecer i pruža konju) Na, Dorco! Na, sinko!
KOŠTANA (peva na cardaku):
Mirjano, oj Mirjano,
imaš carne oci, Mirjano!
Daj da gi pijem ja,
daj, Mirjano, daj, daj!
STOJAN: Dado, umreh ti!
MITKA (ostavlja konja koga Marko odvodi i penje se cardaku, nabijajuci
fes na oci): Eh, Koštan, bre! Živa rano, bre! (placljivo) Placi, Mitke, placi!
(trza se) Ali ne! S’g na ovaj dan ni loša misal ne pada, a kamoli sluza. S’g
na Voskresenije gora i voda se veseli. Tiki ja sam si nešto mnogo žalan.
Od grobje idem. Na pobratima svecu zapali, pa zar se mnogo ražali?
Polovin covek bidna! I još k’d nju cujem, njojnu pesmu i njojno grlo –
ete, dori, pupak me zaboli. (Penje se na cardak. Besno Salcetu): Salce,
stara ñidijo, mori! Vidiš li? A „naše” k’d beše? K’d mi ovakoj mladi i ubavi
besmo? Sviri, mori, i poj, zašto ce te ubijem? Ce te zakoljem samo da te
ne gledam tako staru i zbrckanu. De, onuj našu, staru, mekamlijsku:
kako za mladost i lepotinju srce gori i izgori...
STOJAN (posrcuci, silazi sa cardaka i tare usta): Usta mi izgoreše!... Oh!
KOŠTANA (silazi za njim; i brižno oko Stojana): Bolestan si? Da ne
sviramo i ne pevamo više? Hoceš, a?
STOJAN: Daj da te ubijem!
KOŠTANA: Zašto?
STOJAN: Zato... zato što te volim, a ne smem da te volim.
KOŠTANA (srecna, iznenañena, grca): Ne, Stojane! Nemoj da me...
STOJAN (upada): – lažeš! Ah ne lažem te, Košto! Sve bih ti dao. A i
sada, evo, sve da ti dam! (vadi sahat, kesu, culibarsku muštiklu) Na!
KOŠTANA (odbijajuci): A ne, ne! Necu to od tebe! Necu od tebe novaca!
(sa svoga vrata odvezuje nizu od dukata i daje mu) Evo ja... ja cu tebi
da dam.
STOJAN (grcajuci): Usta mi daj! (Privlaci je)
KOŠTANA (trza se, odrice glavom): Ah, ne!
STOJAN (rukom za njena prsa): Grudi!
KOŠTANA (beži ka materi): Aman, ne!
MITKA (sa cardaka): Grkljan, Koštan kude je? Vikaj gu, bre, i sviri vu da
doñe i da mi poje, zašto ako njuma nema, sve ce da ve potepam!
(ustaje, silazi sa cardaka) Necu više ovde. Ovde mi na staro, na moljci
miriše. U bašcu, na ava, na zelenilo iskam! (Asanu) Asane bre, uz njuma
li si jednako? I oca, i majku, i kudeljke i sve gazdinstvo ostavi, sam uz
njuma da si! Ako, ako, bre Asane, veni, tuguj za njuma, jer od
karasevdah pogolem boles nema. Istina, lice ti je cigansko, ama oci
bolne imaš. (Koštani) Poj, bre, Koštan!
KOŠTANA (predusrece Mitku pevajuci):
Katinku grlo bolelo,
Katinke, lepa devojko.
MITKA (bacajuci novac Koštani u njeno dahire): Na! (za sebe) Ah, moj
brat nikad srecu da ne vidi, što me oženi, zarobi... Zar sam ja bre bija za
ženu? (gleda u Koštanu) Ovo je, ovo bilo za mene... Ah, brate, ti mene
oženi, zarobi i vrza, a tebe Gospod! (zagleda sebe) Zar ja s’g ovakav da
sam? Eve: i cakšire, i pojas mi se sm’knuje! Snaga mi vecem haljinku ne
drži. (Slucajno poklekne. Prkosno se ispravlja. Ispruža nogu i lupa
njome) Kosko, zar vec ostare, te se vec treseš? (okrece se Ciganima,
besno im preteci jataganom) Grkljan! Salce! Ovam’! Zašto s’g cu sve
da... (Seda, zavaljuje fes, razdrljuje prsa)
KOŠTANA, SALCE I OSTALI (Sedaju podalje od njega ponizno, zbijeno)
MITKA (mracno): Svirite mi!
GRKLJAN (uplašeno): Šta, gazdo?
MITKA (još mracnije): Žal, bre, da sviriš. A kako moj žal – nigde dokle
turski hat ide – nigde ga nema!
STOJAN: Košto, pesmu! Glas tvoj! Samo tvoj glas! Marko, vino! Vino, svu
mladost da ispijem! (grli Mitka) Oh, bato!
MITKA (bolno): Beše moje!...
KOŠTANA (tražeci bakšiša dolazi do Mitke pevajuci):
Bog ubio, Vaske, tvoju staru nanu,
što te dade vrlo na daleko,
na daleko, Vaske, tri godine dana.
MITKA (rukom je zaustavlja dalje od sebe): Potamo. Ne priodi mi! A
bakšiš? Dacu... Jer... – Ah, moj brat nikad srecu da ne vidi, što me
odomi, oženi... Što me ne pušti da idem. U svet da si idem. Tiki, koj što
pravi, a on: „Mitke, dom, u kucu da sediš, ženu i decu da gledaš. Ne
skitaj se, bre, i ne krvi, zašto ce te, možda, ubijev!”... A koga da ubijev?
Mene li?
GRKLJAN: Eh, zar tebe, gazda? Taj se još nije...
MITKA (upada besan): Rodija. I nece da se rodi. Zar mene bre da
ubijev? Mene? Što gi još u tursko vreme, po Skoplje, Solun, Serez, kuda
me onaj moj brat pracaše po trgovinu... i t’g, sve što od tursku veru i po
carski drum nañešem, sve terašem ispred sebe... I paše mi se
sklanjašev... „Mita je toj, vikav, na corbadži-Arsu brat!” Pa zar mene da
ubijev... Tiki, pa i da me ubiše! Zar je ovoj kakav život? (Nabija fes.
Teško, gorko) Eh, Stambolke Redžepovice, mori, žalna pesmo moja! Stari
Redžep na put, a ja kude njuma. Ciganka me vodi. Ciganka na kapidžik
ostane da cuva i pazi, a ja kude njuma, gore u odaje. I toj hajducki!
Noga da ne šušne. Noc padnala, mesecina se spustila, a ona,
Redžepovica, ceka me. Legla na dušeci, gola, mlada, kapka... Snaga! Da
cuneš, pa da se zaplaceš! Ruke više glavu frljila, kosu crnu, fildiš,
rasipala oko sebe i – ceka me! Gleda u vrata, gleda kako bi me odma,
još od prag, s’s svoje puste crne oci opila, izela... Gleda, ceka me, i poje!
Rafistinde on
beš i al, beš i
Na raf ima deset jabuka, pet za men, pet za teb. (Ustaje. Koštani) Tuj,
Koštan, i samo tuj pesmu da mi poješ! Mintan da skineš; ruke gore, više
glavu...
STOJAN (prekida ga): A, ne tako, bato! Sramota je! Mati joj je tu, otac,
mi...
MITKA (razdragan, zanesen): Nemam ja, bre, lošu premislu na njuma.
Tatko mogu da vu bidnem. Tiki – milo mi! Duša mi još, bre, iska. (bolno
Salcetu) Salce, ti me znaješ? Znaješ li, Sadce, „moje” kakvo beše? Ti bar
kaži! A, Salce?... (posmatra je) A i tvoje, beše mnogo! Nego s’g i ti
ostare, ispece se. (odbija je rukom) Trgni se ustranu, da te ne gledam,
zašto kad tebe gledam, mislim mnogo na sebe. (okrece se Koštani)
Koštan! De, poj! Bakšiš? Kesa? Eve na!...
SALCE (Mitku): Drugi put ce ona to, Mitke, drugi put!
KOŠTANA: Ali ovakva da sam. Da ne skidam mintan.
MITKA (besno, gorko): Ne! Mintan da skineš, te grudi da ti pucav. I ruke
nagore da digneš, kosu na sve strane, te kao ona, Redžepovica, da si. Ali
da me ne gledaš, jer mnogo muka ce mi padne. Ona, Redžepovica, ce mi
se upije u pamet i ce se razbolim. Bolovacu. Nedelju dana mrtav bolan
ce da bidnem za njuma... Ne li me izdadoše, potkazaše? Dremka me
uhvatila na njojno zrelo, belo, grlo, a stari Redžep iz dolap, kuda se bija
sakrija – s’s jatagan na mene poleteja. Ona videla, pisnala, brgo od sebe
svilenu košulju skinala – i drž za jatagan. A nož, znaje se, svilu ne sece,
te ja tako živ... A njuma, posle, živu gu u vrecu vrzali i u Moravu frlili.
(ustaje, besno vadi jatagan) Svirite mi bre, i pojte, zašto... (Salcetu) Ti li
mori, veštice, ne davaš! Ovamo ti! Ovam! Ti ceš da mi igraš i da baješ!
S’g te svu na paranparce iseko’! Ti ceš, starke, po jatagan da mi igraš i
da baješ, kao veštica u nekrsteni dni što na sneg i na mesecinu igra. I ti
ceš takoj! Ovamo ti! Ovamo, veštice, ovamo koske stare da ti rastresem.
Utrci MARKO
MARKO (uplašeno): Gazda, hadžija stari!
STOJAN (ñipi uplašeno): Otac! Šta cu mu ja? (Polazi kapiji da je zatvori)
SALCE (zaustavlja ga): Ne, sinko, otac ti je!
STOJAN: Šta cu mu ja sada? Šta cu... Šta me traži?
KOŠTANA (zaustavlja ga): Nemoj, Stojane! I ja te molim.
STOJAN: Pa baš zbog tebe – necu. Jer znam da ce on sada sve na tebe!
Za sve ceš ti biti kriva.
KOŠTANA: Nece, nece! Samo ti nemoj!
Cuje se bat konjski, rzanje, zvek dizgina.
TOMA (iza pozornice vice): Marko!
MARKO istrci. Sjahivanje.
Ulazi TOMA.
MARKO mu ostrag, ponizno, ispravlja izgužvane cakšire i koliju.
TOMA (unezvereno, ne moguci da doñe sebi): Pa?... a?... To? To?
(okrece se Mitki) Aferim, Mitke! Tako! Iako si stariji, otac da im budeš, i
onda da ih pouciš, odvratiš, a ne ti još prvi meñu njima... Aferim!
(ustremi se Magdi) A ti? Tako li se stari gazda poštuje?
MAGDA (ponizno): Oh, gazdo!
TOMA: Tako li se moj hleb jede?... Nego kao veliš: „stari gazda star je,
umrece, a mi mladoga da cuvamo.” A, to li?
MAGDA: Oh, gazdo, zar ja? Ja! Magda tvoja...
TOMA: „Magda moja, vodenica moja”... Pa kad je sve moje, šta ce ovo
ovde? (Marku) Pušku!
MAGDA (pada pred njim): Gazdo, gazdo...
TOMA: Pušku, pa sve da ubijem! Sve, da zapalim! Nikoga da ne vidim,
nikoga da ne gledam! Sve da...
MAGDA (vije se ispred njega): Ne gazdo, ne!...
TOMA: Nikoga! Sin?! – Sinule munje pa u celo! (Stojanu) Kuci, bre! Bar
da te ne gledam!
STOJAN pokunjeno, i gologlav, odlazi.
MAGDA (ponizno Tomi): Nemoj, gazdo! Ne ljuti se toliko!
TOMA (besno): Kako? Da se ne ljutim? Šta sam ja?
MAGDA: Gazda! Gazda! Stari, mili, slatki gazda! (ljubi ga u ruku) Nemoj,
gazdo! (pokazuje na jelo, pice) Sedni!
TOMA (zgranuto): Još i da sednem?
MAGDA (preklinje, moli ga): Sedni, te s tobom u kuci sreca, blagoslov da
mi sedne! Bericet, blagota s tobom u kuci da mi zasedne. Sedni! Okusi!
Samo hleb, so!
MITKA (Tomi): Sedni, sedni! Zar ne znaješ da se ne valja, da je loše, kad
se na ovakav sveti i veliki dan doñe, pa da se ne sedne, ne okusi hleb,
so... Zar ja da ti to kazujem? Zašto si hadžija?
MAGDA (pokorno): Bericet, gazdo, i blagota od stoke da mi s tobom u
kuci zasedne i da se umnoži.
TOMA (lomi se): Eh, molite boga, što je ovaj sada sveti blagi, božji dan.
(prilazi pobožno i seda za sofru; strogo) Hajd, daj, ali brzo!
MAGDA (srecna podmece mu jastuk, nudi ga jelom, vinom): Uzmi,
gazdo. Okusi što bog dao! Nemoj, na ovaj sveti, božji dan! (pruža mu
cašu) Okusi, gazdo!
TOMA (krsti se, uzima cašu): Eh, Magdo! (pije) Nego hajd! Hajd, srecan
ti dan i Hristos voskrese!
MAGDA (ljubi ga radosno u ruku): Vaistinu voskrese! Oh, hvala, slatki
gazdo!
KOŠTANA, SAJGCE I OSTALI (hoce da idu)
MITKA (zaustavlja ih): Stoj! Kude vi?
KOŠTANA (pokazuje na Tomu): Ljutice se...
MITKA: Ovamo, ti! Mene gledaj! Ja ovde... Poj!
KOŠTANA: Nemoj, nemoj, gazda-Mitke, pa posle hadžija da se...
(Pokazuje sa strahom na Tomu)
TOMA (prezrivo): Šta „hadžija”? Šta ja imam na vas? Zanat vam je to.
Možete. Otpevajte... Bar džabe bakšiš da vam se ne da.
MITKA (Koštani): Ti samo poj! A koj na tebe ruku digne, ja sam ovde!
KOŠTANA (pocinje pesmu):
Hadži-Gajka, hadži-Gajka
devojku udava...
Em je dava,
em je ne udava...
MITKA (prekida je): Necu tej stare, tej mrtve, hadžijske pesme! Drugo!
KOŠTANA (peva):
Dude mori, Dude, belo Dude,
kako tebe, Dude, nigde nema,
ni u Tursko, mori, ni Kaursko.
Zapali me, Dude, izgore me,
napravi me suvo drvo,
suvo drvo javorovo,
od drveta sitan pepel,
od pepela miris sapun,
pa s’s njega da si miješ,
Dude, mori, belo Dude, svoje lice!
MITKA (Koštani): E, s’g dede onuj: Kako k’d Kumanovo cuma bi’, k’d se
ludi i besni Stojan zagleda u Stamenu, od ujku sestru, pa ili grad da pali
ili Stamenu da uzme. I tri dana crkve zatvorene, tri dana caršija
zatvorena. Stamena kuka i moli:
Stojane, more Stojane,
gde se je culo, razbralo,
brat sestru more da zema?
A on, pusti i besni Stojan, odgovara:
Stameno, mori Stameno,
Stameno, kito proletnja,
Stameno, zrno biserno,
jesi li cula, razbrala:
duboka voda brod nema,
visoko drvo hlad nema,
ubava moma, mori, rod nema.
TOMA (za sebe): Da, jest, zna se: lepota, doba, rod, starost nema (trza
se, Marku) Marko (daje mu novaca pokazujuci iza sebe na Cigane) podaj
im, i dajte im da jedu i piju. (gordo) Jer ne sme da se kaže, da je neko
sa Hadži-Tominog imanja otišao gladan i žedan.
MARKO (dajuci Salcetu novac): Od hadžije.
SALCE, GRKLJAN I OSTALI (Osloboñavaju se, razuzuruju se i pocinju da
sviraju)
TOMA (prekida): Dosta, dosta.
MAGDA (donosi u jednoj ruci tepsiju, poslužavnik, sa raznim jelom, a u
drugoj ruci bokal. Mece na sofru pored ostalog jela i pica i nudi ponizno
Tomu) Ne ljutiš se, gazdo, više onako na mene?
TOMA: Pa, Magdo, kako...
MAGDA: Nemoj, slatki gazdo, nemoj da se ljutiš što smo mladoga
gazdu... Ti znaš da sam ga ja dojila, pa da mi je on kao drugo moje
dete. Znaš koliko sam te služila pa mi nikada rec ne rece a kamoli da se
naljuti.
TOMA (malo toplije): Jeste, Magdo, verno si me služila.
MAGDA: Služili smo, gazdo. I sada te služimo. Živimo u tvojoj kuci. I evo
koliko te volimo i poštujemo. Znamo da ceš nam, kao svake godine tako
i danas, na ovaj veliki, božji dan doci. Pa cele godine cuvamo za tebe
evo ove kruške „maslarke”, što znamo da ih voliš, a evo i jabuke. Sve to
rukom birane. Evo i vino što je za tebe Marko cedio, bez peteljke, sve
zrno po zrno.
TOMA (odobrovoljen, pruža ruku Marku): Hvala, Marko.
MARKO (ljubi ga u ruku): Hvala, gazdo, i srecan ti praznik!
MAGDA (nudeci ga): Uzmi, gazda. Sve je isto ono što si voleo kada, kao
nekada, leti po mesec dana ovde doñeš da se razonodiš i provedeš.
TOMA (setno): Da, kao nekada. (padne mu pogled na presušenu cesmu)
A cutuk, cesma presušila?
MAGDA (izvinjavajuci se): Jeste, gazdo. Ove godine sasvim presuši. Šta
nismo cinili! Ali ne ide. Gore, u šumi, izvor mu nije više cist. Poceo je da
se meša sa zemljom i trulim lišcem. Nije više onako jak, silan i cist kao
ono kada ga ti pronañe i sprovede ovde u cesmu.
TOMA (stetno, više sebi): Da, da, zajedno sa mnom i on se presušuje i
pozemljuje.
MITKA (Koštani i ostalim): Svirite bre i pojte vec.
KOŠTANA (peva):
Stojanke, bela Vranjanke!
Kad te je majka rodila,
na šta je okom gledala:
da li na sunce sjajano
ili jablance tanano?
Bre gidi, džanum, Stojanke,
Stojanke, bela Vranjanke!
TOMA (Prvi put se okrece Ciganima. Strogo, znalacki posmatra Koštanu,
sebi): Silan glas... Ali dosta!
KOŠTANA (produžava pesmu):
Jas li te gledam kroz mare
u tija džanfes šalvare,
gde tiho mineš po dvore,
kako jelence kroz gore,
ne znajem ništa za sebe,
bre, lele, lele, momice,
momice, zumbul devojce,
pogiboh dušo za tebe!
TOMA (uzbuñen, uzrujan): Da jest... jest...
KOŠTANA (nastavlja):
A kad ti vidim dve oci,
dve tamne oci, dve noci,
kail sam mnogo na tebe,
ja da te vodim za sebe,
pa kud mi majka živuje,
da mi te ona miluje,
da živiš kako gidija,
da guceš kako kumrija,
bre, lele, džanum, Stojanke,
Stojanke, bela Vranjanke!
TOMA (grcevito cupa koleno): Ne tako, ne toli ko silno... Dosta, dosta...
KOŠTANA (još razdraganije):
Sum šetal, mori ðurño, po Stara Srbija,
po Srbija i po Macedonija,
pecalil sam meke mahmudije,
kako tebe, ðurño, ja nigde ne najdoh.
Oj pojdoh dole, pojdoh nagore
kako tebe nigde ne najdoh!
Oh, da legnem, ah da umrem,
samo da ne gledam
kako tvoje lice
drugi grli, ljubi.
TOMA (vec savladan): Mnogo je ovo (okrece se Mitku) Mitke, bre!
MITKA (mece u usta dukat i pruža ga Koštani): Koštan, cedo.
KOŠTANA (ustima uzima iz Mitkinih usta dukat i baca ga Salcetu u krilo)
TOMA (izdiže se): Eh, a sada kad bi još i onu! Ali ne znaš je ti. Stara je
to pesma. U moje doba kad ja beh mlad, tad se ona mnogo pevala.
Tvoja majka, Salce, pevala mi je. (Salcetu) A, Salce?
SALCE (zadovoljna): Koju, gazda?
TOMA (odsecno, više za sebe): Onu bula mlada posle svadbe, cim legla,
odmah umrla. Sutra, sunce vec izašlo visoko, visoko – a nje iz sobe još
nema. Majka joj došla u pohode. Ona se još ne budi. Svekrva stoji pred
vratima, budi je i tužno poje
O jansana a’nn ñeldi
O jan, ojan, maz
(Svekrva ti je došla,
stidi se, more)
(Salcetu, pokazujuci na Koštanu) Zna li ona tu pesmu? Naucila si je?
SALCE (zaradovana): Zna, hadži, zna. (secajuci se) Ama, teška je i stara
ta pesma!
TOMA (zadovoljan): Eh, kada bi još i to! A bakšiš hadžijski! I to ne celu
pesmu. Kraj samo. On mnogo kazuje. Ona mrtva a svekrva misli da od
nocnog prvog milovanja i celivanja još ne može da se osvesti, i zato ne
izlazi... I otac joj vec dolazi. Svekrva place, budi je i tužno poje:
Utansana baba ñeldi
Ojan, ojan, maz!
Tatko ti doñe, zasrami se, more! A ona mrtva i cista. Muška je ruka ne
pomilovala, ni usta celivala. Mrtva i cista...
KOŠTANA (uz burnu svirku, pracena Cigancicama pocne da igra cuveni
cocek „Keremejle”; pada kolenima, uvija polovinom, trese prsima i,
igrajuci oko Hadži-Tome, pokatkad ga kosom dodirne po glavi)
Noc trne. Fenjer se gasi. Grneta, zurle jace pište, seku igru i pesmu.
TOMA (izvan sebe baca fes, skida koliju, i laktovima izvaljujuci se na
jastuke, vice): Marko, hata pa u grad, i hadži-Ristu, Zafira, Sekulu... Sve
bre, sve zovi ovamo na radost i veselje!
Z a v e s a
TRECI CIN
PRVA SLIKA
Gostinska soba Hadži-Tomine kuce. Na sredi sobe, na dušecima leži
Stojan, opkoljen, ututkan jastucima i jorganima. Celo glave, na tronožnoj
stolici, poreñani sahani sa raznim ñakonijama, kiselim kruškama i
grožñem iz „turšije”. Svaki cas ulazi STANA i, na prstima, da ga ne
probudi, saginje se nad Stojanom, osluškuje kako diše.
STANA (cedi peškir od hladne vode, oblaže njime Stojanovo celo, tiho ga
ljubeci): Bato moj mili! (Odlazi uplašeno)
STOJAN (budi se): Zora! Dan vec? (uplašeno) Necu ja dan! Nju, usta
njena hocu!... Ah, što se probudih? Ona beše! Ona, vrela, slatka
Koštana! Klekla, rucicama mi stisla obraze, da mi usta odskoce, a svoja
usta upila u moja... ah!
STANA (ulazi brižno): Bato, zoveš?
STOJAN (vidi je i zavaljuje se natrag): Ti?
STANA (brizne u plac): Bato, što si ljut na mene?
STOJAN: Idi!
STANA (placno): Nemoj, bato! Nemoj na mene de se ljutiš. Šta ja? Živa
nisam od straha. Eto cele noci nisam... A i nana. Ona se sada ne ljuti na
tebe nego na oca. A on tamo, pricaju, cuda cini po Sobini. Otac kao da
nije stari otac!
STOJAN: A ko mu svira?
STANA (ustežuci se): Pa još ona...
STOJAN (gnevno): Idi!
STANA: Bato!
STOJAN: Idi!
STANA odlazi placuci.
STOJAN (ñipi): Ciganka! Ja nju toliko voleo, a ona?... Ciganka! Ko da
više!...
Ulazi KATA.
KATA (prilazi Stojanu): Sine, bolan si? Šta ti je?
STOJAN (neugodno se izmice): Ništa, ništa mi nije!
KATA: Šta hoceš majka da ti donese? (hoce da mu opipa celo) Kamo
celo?
STOJAN (otura je rukom): Ne diraj me!
KATA (ne može više da se uzdrži od placa): Zašto, sinko? Šta toliko
majku? Šta je majka toliko skrivila?
STOJAN: Što si me rodila...
KATA: Pa majka, sine, za srecu te je rodila. Da ima u koga da gleda, u
koga da se kune. Majka rodila, ocuvala, pa majka i da oženi, da snahu,
odmenu dobije. Da i ona, kao i sve njene drugacke, sa snahom u crkvu
poñe, u svet iziñe, u goste da ode; pa i ona goste u kuci da doceka,
isprati. Da joj je kuca, sinko, s tobom otvorena. Za srecu te majka rodila.
Da majka s tobom život proživi, kad nije s ocem ti. A s njime – crni moj
život! Od njega nikad božja, blaga rec, samo vika. (stiska se za glavu)
Od straha mi, sinko, vec pamet iziñe.
Izdaleka graja, svirka i pesma se razbira.
STOJAN (pokazujuci rukom odakle dolazi pesma): Ona, majko, ona!...
KATA (odlazeci): Oh, Ciganka je, sinko, ona!
Utrci MARKO.
MARKO (zadihano, dižuci posteljne stvari): Hadžija, stari!... Brzo! Juh!
(Skuplja postelju i odlazi. Za njim odlazi i Stojan)
Ulazi HADŽI-TOMA, zagrljen sa Koštanom, i sa ostalima.
TOMA (Koštani): U moju kucu kad se ulazilo, pevala se pesma:
,,More, vrcaj konja, Abdul-Cerim ago,
tugo, vrcaj konja, pišman ce da bidneš”,
– „More, ne vrcam ga, džanum, mlad Stameno,
tugo, ne vrcam ga, da znam da poginem!”
I ja cu da poginem! To da pevaš ti. Poginucu, hocu!... Sin mi leži bolan –
mrtav neka je!
KOŠTANA (uplašeno, bolno): A ne to, gazdo!
TOMA (ne slušajuci je): Ženu? Nemam. Nikad je nisam ni imao. Imao
sam majku. A majka za mladost nije (Obzire se, gleda po sobi. Vice)
Marko!
Dolazi MARKO.
TOMA: Kamo sofra, vino? Služi gazdu, još sada, pa posle, možda, smrt
ce... (Koštani) Eh, Koštana, kceri! De! Ne pesmu, glas samo i svirku. I to
onu svirku, kad se poñe na vencanje za staro i nedrago! Svatovi napred,
mladoženja ostrag, a Cigani za njim. Pevaju mu i sviraju oni da ga
razvesele, a svirka im oštra, oštra te srca kida!... Takva je moja svirka i
pesma bila, kad ja poñoh da se vencam: – da više u zelenu baštu ne
idem, mesecinu ne gledam, drago ne cekam i milujem – da mladost
zakopam! I zakopah je! Sad? Staro drvo. Da, sinko, star sam, ali srce mi
je toliko mlado, toliko puno skrivane, neiskazivane ljubavi, neizmilovanog
milovanja.... Oh toliko je ono toga bilo puno i željno da ce mi mrtvome
zemlja biti vecito teška. De, kceri, de još onu: „Na sred sela šarena
cesma, bistra voda”... Oh, kamo je sada, da mi ona, bistra, rosna, sveža
kapne na ovo moje staro, staro vec samrtno celo... (hvata se za celo,
grca) De, kceri!
KOŠTANA (peva):
More, nasred sela cešma tecaše,
aman, tecaše,
i na cešmu dve do tri mome stojašev,
aman, stojašev.
TOMA (vice): Marko! Nize, duble, dukate!
MARKO (zabezeknuto): A ne to, gazdo!
TOMA (besno): Cut’!
MARKO (vraca se i donosi mu nize od dukata)
TOMA (prilazi Koštani i vezuje joj nizu oko vrata): Na, kceri. Zlato neka
nosi zlato a ne stara suva kost! Pevaj!
KOŠTANA (nastavlja pesmu):
More, dajte meni tuj mutnu vodu,
da pijem, ago, da spijem...
– More, za tebe ima šarena soba
Da spiješ, ago, da ljubiš.
TOMA: Za mene nema više, kceri, nema. Nego, dede pevaj!
KOŠTANA (peva):
Triput ti cukna na pendžer,
mila daskalice...
Stojan hadži – Daskalov.
TOMA: Nije to bio Stojan, vec sam ja to bio. Ja, Hadži-Toma! Za mene je
ona pevana.
KOŠTANA (peva):
Ti mi vrata ne otvori,
Mila daskalice...
Toma hadži – Daskalov.
TOMA (kida ostale nize i posiplje je dukatima): Na! Na!...
KOŠTANA (krišom, da Toma ne vidi, sve dukate dodaje Marku što ovaj
odnosi u drugu sobu)
Ulazi MITKA.
MITKA (Marku): Ceprnje! Kotlove vina! Dizaj tej caše, tuj srcu!
STOJAN (na vratima; besno, ljubomorno Koštani): Ciganka! Ko da više!
(Odlazi)
TOMA (zgranut, prilazi zidu, gde je oružje): Ko tamo?! Ko je još
gospodar u mojoj kuci? On? Zar on još da govori? Pušku!
Uzima pušku, prilazi prozoru, naperi je.
STANA (iza pozornice, kuka): Ne, oco! Slatki oco! Jao!
TOMA (kod prozora, nišaneci): Njega, da... Njega da ubijem.
Ulazi ARSA.
ARSA: Hadži! Ne!
TOMA: Njega, njega...
ARSA (odvaja ga od prozora): Hadži, hadži...
TOMA (od besa jedva se razabira i upoznaje Arsu): A! Ti si!
ARSA (zabezeknut): Ja, hadži!... Brate! (vidi Mitku, ustremi se na njega)
Bar tebi! Bar ti!
MITKA (isprsujuci se): Što, bre, ti sve na mene viceš?
ARSA: Kuci!
MITKA: Šta sam ja? Pseto li sam? Imaš li, bre, dušu, srce? I ja jedanput
da se razveselim a ti odmah...
ARSA: Kuci!... A žena, deca?
MITKA: Ti me oženi, ta me zarobi! Ti s’s mene što iska toj i napravi. I
s’g, eto ti gi: i žena i deca!... Ja! Ništa nemam. Nikoga si ja nemam.
Aha!...
ARSA (besno): Kuci!...
MITKA (pokunjeno odlazi): Hajd, hajd, ti mi... (Odlazi)
ARSA (za njim): Kuci pravo! (Ciganima) A vi? Zar ste još tu? (Zamahuje
štapom)
SALCE, GRKLJAN i ostali (ponizno odlaze; za njima polazi i KOŠTANA)
TOMA (Arsi, stajuci pred Koštanu): Svi! Samo ona ne!
ARSA (ubezeknuto): Hadžijo!
TOMA (pokazujuci na Koštanu): Krv ce za nju! Šura si mi, brat, rod –
dirni je samo, krvnik si mi!
ARSA (ocajno, pokazujuci na Tomine sede vlasi): Hadžijo! Pogledaj se!
TOMA (s puškom na njega): Hoceš?...
ARSA (ocajno uzmicuci vratima): Brate, brate! (Koštani, u stranu, da
Toma ne cuje) Nacini se ti bolesnom. (Odlazi)
TOMA (sprecava Koštanu da ide): A nemoj ti, pevaj!
KOŠTANA: Drugi cu put! A sada i ja da idem. Jer bolesna sam.
TOMA (iznenañeno): A ne... Nemoj, kceri! Ako te grlo boli, uzmi šerbet,
rosu... Biser da ti rastopim, samo da te grlo ne boli.
KOŠTANA (pokazujuci na prsa): Ovde, ovde me probada! Da idem!
TOMA (ubijeno): E kad tu... onda je to teško... (Koštana polazi) Koštana!
(prilazi joj grcajuci) Koštana, kceri, sine... Daj bar... (saginje se, i miriše
joj prsa) Koštana! Lepoto!... Oooh!
DRUGA SLIKA
Mitkina kuca. – Bašta ispred kuce. U procelju lepa kuca na dva sprata, sa
tavanicama, uresima, balkonom.
Ulazi MITKA vukuci za sobom, SALCE, GRKLJANA, KOŠTANU i ostale.
MITKA (razdrljen, raspasan, okrece se i doziva ostale svirace sa ulice):
Calgidžije! Meteri! Coceci! Ovamo, bre! (dolaze i ostali) Ovamo, braco
moja slatka! (Koštani) Ti ispred mene.
KOŠTANA (se izdvaja i seda)
MITKA (ostalim cocecima): Vi do njuma, oko njuma. Ali bez dajre...
jedno do drugo.
COCECI se izdvoje, sedaju oko KOŠTANE malo ponizno.
MITKA (gledajuci ih): Takoj! Moj brat katil, moj, brat krvnik, moj brat –
nikad srecu da ne vidi. Jednako: „kuci”... (pokazuje na kucu) Ete s’g dom
sam, kuci! (seda, vadi i mece ispred sebe jatagan, fes, kesu, muštiklu)
De, bre... (Grkljanu) Sviri! Da sviraš kako nigde nikoga nemam. Ni brata
ni tatka, ni majku! Ženu? (pokazuje na kucu) Eno gu. Od brašno i testo
oci vu se ne vidiv. Nigde si ja nikoga nemam! Ne! Toj da mi sviriš, „mou
pesmu” da sviriš!
GRKLJAN (zacuñeno): Kakvu tvoju pesmu, gazdo?
MITKA: Moju pesmu!
GRKLJAN (u cudu, pitajuci i ostale pogledom): Ama kakvu tvoju pesmu,
gazdo? Mi nikakvu tvoju pesmu ne znamo.
MITKA: I ja gu ne znajem. Samo gu u noc cujem i u s’n snujem. A
pesma je moja golema: Kako majka sina imala, cuvala, ’ranila. Dan i noc
samo njega gledala. Što na sina duša zaiskala, sve majka davala, a sin –
bolan! Porasnaja sin. Došla snaga, mladost... Došle bašce, cvece,
mesecina; Zamirisale devojke!... Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja.
Hatovi, puške, sablje, žene. Koju devojku nije pogledaja, samo njojne
kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odrece, nijedna ga ne
prevari; a on sve gi celivaja, sve varaja i - bolan, bolan bija. Bolan
otkako se rodija. – To sam ja!... Pa od t’j bol, jad – dert li je, prokletija li
neka - eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da
zaboravim, s’n da me uvati. A s’n_me ne vaca. Zemlja me pije... Noc me
pije... Mesecina me pije... Ništa mi nije, zdrav sam, a – bolan! Bolan od
samoga sebe. Bolan što sam živ. Otkako sam na svet progledaja, od t’g
sam još bolan. (Seda. Gleda u Koštanu, coceke, devojcice. Izvaljuje se,
da ih bolje vidi) Eh, deca, deca slatka! Pojte! Puštite glas. Ali cist glas!
Iskam da slušam vaš mlad, sladak, cist glas. Zašto moje se je srce
iskubalo, snaga raskomatala, ostarela... Žalno, teško da mi pojete!
KOŠTANA (sa sažaljenjem): Koju, gazda-Mitke?
MITKA: Koju? Eh, Koštana, zar jedna je pesma žalna? Znaš li šta je
karasevdah? I toj težak, golem, karasevdah! Tuj bolest ja bolujem.
(pokazuje na sebe) Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja’ i ne
naceliva’... Još mi za lepotinju i ubivanju srce gin i vene! Aha !... Poj,
Koštan kako k’d se od Karakule na Bilacu, Preševo i Skoplje udari. Noc
letnja. Šar-planina u nebo štrci, a ispod njuma leglo pusto i mrtvo
Kosovo. Drum širok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji,
bašce, cesme. Mesecina greje... Martinka mi u krilo, konj, Dorca moj, ide
nogu pred nogu, a calgidžije, što gi još od bilacki han povedešem, peške
idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T’nko ni visoko kroz noc i na
mesecini sviriv. A iz seraji i bašce, kude mlade žene i devojke oko
šedrvan i na mesecini oro igrav, grneta sviri, dajre se cuje i pesma... I
toj ne pesma, vec glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo
devojacko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s’s mesecinu se lepi,
treperi i na men’ kao melem na srce mi pada. (Koštani) I Koštan, tuj
pesmu, toj vreme da mi poješ... A toj vreme više ne doñe. Ete za toj cu
vreme ja žalan da umrem, s’s otvoreni oci u grob cu da legnem. Poj „žal
za mladost”... Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide, i brgo
ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne, doñe,
da gu samo još jedan put osetim, pomirišem... Ah! (Peva)
Da znaješ, mome, mori, da znaješ,
kakva je žalba za mladost,
na porta bi me cekala,
od konja bi me skinula
u sobu bi me unela,
u usta bi me ljubila –
of, aman, zaman, mlado devojce,
izgore mi srce za tebe!...
KOŠTANA (razdragana, sa saucešcem): Evo cu i ja, gazda Mitko! (Peva)
Otvori mi, belo Lence,
vratanca, vratanca...
sa tvoja ta desna, bela rucica.
MITKA (upada, sam sebi): Ba... Nikad mi ne otvori!
KOŠTANA (peva):
Da ti vidim, belo Lence,
ustanca, ustanca!
MITKA: I nikad gu ne vide’!
KOŠTANA:
Ne mogu ti, pile, Mile,
da stanem, ustanem.
Majka mi je sela, Mile,
na fustan, na fustan!
MITKA: Majka, prokleta majka! Ona ne dade. I nikada vu ne dade da gu
vidim.
KOŠTANA (još razdraganije peva):
Devet godina minaše, džanum,
otkako tebe ne videh;
idi si pitaj majka ti,
da li te dava za mene.
– Majku si nesam pitala,
ali sam lošo slušala,
tatko na majku zboreše:
„devet još ceri da imam,
nijednu Mitki ne davam,
jerbo je Mitka bekrija,
on pije vino kajmakli,
a i rakiju prvenac,
na vino vadi noževi
a na rakiju pištolji”.
MITKA (mracno): E s’g me s’s tuj pesmu s’svim izede i dokrajisa. (sam
sebi) A jest, istina je... (gorko, siteci se sam sebi) Istina je. Istina je Mito,
crni Mitke, da si bekrija. I toj asli, dibiduz-bekrija. Samo se po mejane
lunjaš, sam puške, sablje, žene. I dokle ceš? Lipci i crkni bre jedanput !
(vadi jatagan i okrece ga prema sebi) More, što da se pa ja ne ubijem?
SVI (uplašeno): Ne gazdo, ne!
MITKA: Što da ne? Kako da ne? Zašto da ne? Zar ja ne znam šta me
ceka, što mi je pisano? Da umrem! Toj! Zemlja, crvi da me jedev! Toj!
Što da se ne ubijem? (potegne jataganom)
Uto rupi ARSA, s Policajom i dva-tri pandura.
ARSA (zabezeknuto, ne može da se pribere): Ja cu, ja cu da te ubijem!
(Bije Cigane)
Svi beže.
ARSA zaustavlja GRKLJANA, SALCE. KOŠTANA i ostali (odlaze)
SALCE i GRKLJAN se zbiju uza zid dršcuci preplašeno.
ARSA (predišuci od besa, unosi se u Mitku): A? Pa sad? A... a? Šta je
ovo?
MITKA (okrece se od njega i cuti)
ARSA: Ustani!
MITKA (ne diže se)
ARSA (drma ga): Ustani! Jesi li živ?
MITKA: Za tebe – ne! Mrtav.
ARSA (nadnosi se jarosno nad njim): Mito, Mito!... Cuj!... Ili ceš ti, ili ja...
MITKA (podiže se, malo uplašeno): Šta?
ARSA: To! Dosta ja cutah, trpeh. (zagleda se u njega, hvata ga za
mintan) Zašto, bre, sada takav da si? Zašto raspasan, zašto žut, bled?...
MITKA (zagledajuci se): Što mi je? Ništo mi nije.
ARSA: Cuj, Mito. Ili te više (pokazuje na Cigane) s ovima ne nañoh, niti
videh u mehani, ili te ja – ja ubih!
MITKA (diže se, uplašeno): Zašto da me ubiješ?
ARSA: Da te ubijem. Hocu. Ubicu te! Ubicu, kao što još onda otac htede
da te ubije, kad ti sav novac što ti dadosmo za trgovinu, a ti sve – ne
ceka ni tri dana – vec sve popi i proloka s Cigankama i po mehanama. Pa
tada, kada otac htede da te ubije... (koreci sebe): ah, što ga ja tada
zadržah, što ga ne pustih da te ubije!...
MITKA (turobno): I on beše kako ti: katil!
ARSA (plane): Otac katil? Ja katil? A ona, majka, što te je od oca i od
mene sklanjala, branila, plakala za tobom, i ona je katil, i to najveci, što
te je toliko mazila i cuvala...
MITKA (uzbuñeno prekida ga): Majku, njuma da mi ne spominješ. Ona
jedno pogreši, što prvo tebe, pa posle mene rodi, te s’g moram da cutim,
da te slušam, jer si stariji! Toj ona samo pogreši: što prvo tebe, pa posle
mene rodi. – A majka je majka! (place): Slatka moja majka, da mi je ona
živa, zar bi dala da ti ovako s’s mene...
ARSA (uzbuñeno): Mito!...
MITKA (brišuci suze): Eto toj! Rasplaka me! Slatka moja majka! (polazi)
Još otkad vu svecu nesam zapalija.
ARSA (zadržavajuci ga): Kuda?
MITKA (polazeci): Na grobje. Svecu na moju slatku majcicu da zapalim.
ARSA (odlazi za njim, zadržavajuci ga): Neceš tamo, neceš! Kuci ceš ti!
(Odvodi ga u kucu)
GRKLJAN (ponizno Policaji): Aman, gazdo!
POLICAJA (surovo ih ucutkuje): Cut’!
ARSA (vraca se; Salcetu, Grkljanu): A vi? Zar ste samo vi na ovoj zemlji,
te covek ne može samo vas da umiri? Kome ja govorih, i pretih, i koga
apsih?... Ništa! Zar što ja govorim, to pas laje i vetar nosi? A?
GRKLJAN (izdvaja se, pada pred njim na kolena i pokazuje na Salce): Ja,
gazdo – ne! Ona. Ona je nauci i da peva i da igra. Ja ne – ako sam ja što
kriv, ovde sam... (Pokazuje na vrat)
ARSA (Salcetu): Govori, veštice! Ti si za sve kriva!
GRKLJAN (živo, uplašeno): Ona je, gazdo! Ona je za sve kriva. E, za tu
rec baš ti ovoliko hvala! Ona, još kad Koštan beše mala, dete... I ona
onako malu uci je da igra i peva. I nauci je! Sad, eto, radi nje, svi cemo
da izginemo. (ponova hoce da udari Salce po glavi) Ona je kriva! Veštica,
ona, gazdo...
ARSA: Sve cu ja sad vas... (Grkljanu) Ti ceš dok si živ, caršiju da mi
cistiš. (Salcetu) A tebe? Sad, odmah, i to u sahat, u minut cu da obesim,
ako za nedelju, onu vašu – (besno): necu da znam ni kako joj je ime! –
ne udate. Svadba, novac, sve cu ja da dam. (razjareno) Necu više za nju
da cujem! Odmah!
SALCE (ñipi preneražena, pada pred Arsu): Ne to, gazdo...
ARSA (razjaren): U Banju, za Asana! (Policaji) I ti odmah da odeš u
Banju, nañi Asanova oca kaži mu, kaži, da sam mu ja – gazda Arsa –
porucio: da u nedelju, ovu, prvu, odmah – cuješ li? – povede svatove,
doñe ovamo i vodi nju, tu Koštanu, i tamo, u Banji, venca je za svoga
sina Asana... Jesi cuo?
POLICAJA (ponizno): Jesam, gazdo!
SALCE (krici od straha): Ne to, gazdo! Ne, to gazdo!
ARSA (Policaji): I ti, kad doñu da je vode, sa pandurima da si tamo! I,
ako ona nece, ti – silom! Ako živa nece – mrtvu, pa u kola i u Banju!
SALCE (vije se, ljubi Arsi kolena, noge): Ne to gazdo! Ruku, nogu da ti
celivam! Još nije ona za muža! Mlada je, kapka, dete, tek na svet
progledalo... Oh, aman, gazdo! Nece ona više da peva!
ARSA: Živa više – ne! Mrtva može!
SALCE (vije se, ne znajuci šta da radi): Ostavi mi je, gazdo, daj mi je!
Moje je! Cedo mi je! Odavde mi je, gazdo, odavde! (cupa nedra, kosu i
lice) Odavde, gazdo!
ARSA (odgurne je, ponova Policaji): U zatvor! I kada Koštanu svatovi
povedu, samo tad je pusti, da se s njom oprosti. A dotada ni vode, ni
hleba, ništa! (Odlazi)
SALCE (krici vijuci se): Ne, gazdo! Šta ucini? Kuku, aman, gazdo!
GRLJAN (rasplakano): Stari smo, gazdo! Za hleb cemo bez nje da
pomremo i izginemo!
CETVRTI CIN
Ciganska mahala. Sniske ograñene kucice. Ni gde zelenila vec svuda
gola, utapkana zemlja izgoreo ugalj oko nakovnja i tocila, na motkama
povešane cerge, istrcani jorgani, prljavo rublje. Iza njih primecuju se
vinogradi kroz ciju sredinu vodi širok, prav peskovit drum. Iz daljine cuje
se svirka svatovca. Docnije na drumu pocnu da se naziru kola pokrivena
arnjevima i iskicena peškirima. Ispred kola svatovi, banjski Cigani u
njihovim belim calmama oko glave i dugim kolijama. Sve se primice tiho,
sa svirkom svatovca.
Ispred kolibe Koštanine kmet ciganski i AHMET.
Dotrci KURTA.
KURTA (radosno): Idu, idu, svatovi!
KMET (uplašen, utišavajuci ga): Cutite! (Kurti) Kurto, ti gore, na sokak i
pazi! (Kurta odlazi) A ti, Ahmete (pokazujuci na Koštaninu kucicu) ovde,
pred vratima da si, i cuvaj je!
AHMET (odlazi iza Košganine kucice)
KMET (Ostaje, i svaki cas viri. Cas gleda u Koštaninu kolibu, cas na
drum, sa kojega se cuje svirka. Hrabreci se) Idu, idu svatovi! (uplašeno
gledajuci na Koštanina vrata) Oh, kad ce vec da je odvedu? Umreh od
straha da ne pobegne!
Iz kucice izlazi KOŠTANA.
KOŠTANA: Oh! (s mukom pridržava se za vrata) Zar ja tamo? Za Asana,
u selo, u Banju? Tamo? I ja njegova, Asanova? (besno) Zar on moj muž?
On? Oh! (Grize ruke. Povodi se. Spazi kmeta, besno poñe k njemu) Šta
ceš? Koga cekaš? Cekaš da me odnesu, vode? Cekaš da gledaš kako me
nose?
KMET (uplašeno): Ne, Koštana, ne cekam! Necu da gledam. Nego, ne
smem. Gazda predsednik ubice mene, ako tebe nema. Pa zato sam
ovde. Moram da te cuvam. Ne smem da idem...
KOŠTANA (besno): Cuvaš me? (stresa se) Bojiš se da ne bežim?
(prkosno) Necu! Evo, necu! (seda) Eto, cuvaj me. Necu ja ništa. Sve
hocu! Gde su? Neka me vode! Evo (pokazuje na sebe) i tel, i anterija, i
libade, i kitajka... sve je gotovo! I srce, i oci, i snaga, sve za Asana, za
selo, Banju! (prkosno klonulo) Tamo cu ja! (kida se rukama) Oh, tamo i
oci da iskopam, kožu da oparim, snagu da osušim. (Kida sa sebe odelo,
lice, kosu)
KMET (odstupa preneražen): Ne, bre, Koštana! Ne toliko! Evo idem! Ali
ubice me predsednik, ako te nema!... Ali opet idem. Samo ti nemoj
toliko! A i Asan, dobar je – bogat je.
KOŠTANA (poklapa lice rukama): Asan je.
KMET: Pa i on je covek! (Odlazi)
Cuje se bahat i sjahivanje konja. Ulazi STOJAN.
STOJAN (iza sebe Marku, dajuci mu dizgine i pušku): Drži konje i cekaj!
(Prilazi Koštani. Posrce od radosti) Košto, brzo! Hajde!
KOŠTANA (trza se): Ti?
STOJAN: Ja! (užasnuto) Što me gledaš tako? Hajde! Brzo!
KOŠTANA: Kuda?
STOJAN: U svet, da ti mirišem kose, gledam oci, slušam glas, pesmu...
Tebe samo!
KOŠTANA (zaradovana): Eh, zar me baš toliko voliš?
STOJAN (zaneseno): Sve prežalih! I oca, mater, kucu! Hajde! Konji
cekaju. Jedan za mene, drugi za tebe! I gde vidimo, tamo cemo
(ljubomorno) samo ja i ti! Niko više!
KOŠTANA: Stojane!
STOJAN (ljubomorno): Tebe, tebe samo! Da samo ja slušam tvoj glas,
gledam tvoje oci, lice, snagu... Ko te samo pogleda, krv mu ispih!
KOŠTANA (rasejano, neugodno): Da... niko...
STOJAN: Niko! Ni Gospod! Ni otac, ni Mitka, ni predsednik, a kamoli
Policaja i panduri... Ko te pogleda, samo te vidi, rec ti kaže – toga je
majka u crni povoj povijala! (besno) Zubima cu da ga rastrzam!
KOŠTANA (odsecno, neugodno): Necu!
STOJAN (zabezeknut): A?
KOŠTANA (odlucno, zlovoljno): Necu! Zašta, kuda da bežim?
STOJAN (posrce k njoj i vadi nož): Zar me ti ne voliš?
KOŠTANA (uplašena, moli): Ne. Stojane! Ne ubij me! Ljubim te i molim!
Nemoj! Bolna sam! Ne smem! Ne mogu! (krši ruke) Oh, šta ja mogu?
(zlovoljno) Ja, Ciganka! U Banju, u selo, tamo je moje! Tamo, na mokru
zemlju, na goli kamen da sedim, da se sušim, da ginem, venem!... A kod
tebe! Necu, ne smem...
STOJAN (zaneseno, isprekidano): „...Na goli kamen, ... da sedi, vene,
gine... Ne sme ... Nece... Ne može”...
KOŠTANA: Necu! Ne mogu! Kod tebe! Zar samo kod tebe? I samo
hadžiju, oca tvoga i majku tvoju da dvorim i da služim? Da pred njima
klecim i noge da im perem? Iz sobe da ne iziñem, vec samo da sedim,
cutim, trpim? (Izvan sebe) Oh! A kad noc padne, mesecina doñe, san ne
hvata, oko se raširi, snaga razigra... šta onda?... Zar da se ne mrdnem,
iz sobe ne iziñem, vec samo tu da sedim, cutim, gledam u mesecinu... A
noc duboka, mesecina ide, greje, udara u celo, glavu... pali... Šta onda?
(odlucno) Oh, necu! Ubij me! Necu! Evo, ubij!
STOJAN (odbija je rukom): A ne! (posrce, hvata se za celo) Ih! A ja nju
toliko voleo! I majku, oca, kucu bacio, samo nju gledao, na nju mislio!...
A ona! (slomljeno vice Marku) Marko! Idi i obraduj majku i kaži joj: beše
moje! (Koštani) A ti? Kaži mi, da li si me bar kadgod volela, te da znam
zašto cu da venem?
Larma, svirka svatovca jaca. Cuje se krckanje kola, bat nogu.
STOJAN (naginje se nad Koštanom): Kaži mi!
KOŠTANA (besno): Nisam! Nikoga nisam volela! I nikad necu da volim!
STOJAN (ubijeno): Oh! (Odlazi)
Ulazi POLICAJA.
POLICAJA (na ulazu, onima iza sebe): Dajte kola! Brzo! A ona? Ako samo
pisne, kamdžijom cu kajiše s leña da joj skidam! (ka Koštani) A, gotova
si? Hajde!
KOŠTANA (ne gledajuci ga): Gotova!
POLICAJA (zamahuje kamdžijom): Cut’! Sad ti kožu oderah! (vice) Dajte
kola!
Ulaze kola, panduri, Cigani, svatovi, sa svirkom.
KOŠTANA (stresa se)
POLICAJA (Koštani, pokazujuci joj kamdžijom na kola): Hajde!
PANDUR (Policaji): Policajo, cekaj, sad ce Salce, njenu majku, da
dovedu, da se s njome oprosti.
KOŠTANA (dršcuci od straha i posrcuci polazi u kolibu): Cekaj, cekaj da
uzmem bošcu... Oh! (Ulazi u kolibu)
POLICAJA (ide za njom i staje na vrata od kolibe): Samo brzo!
Dolazi MITKA. MITKA (peva):
Mehandži, more, mehandži,
donesi vino, rakiju,
da pijem, da se opijem,
dertovi da si razbijem.
MITKA (kad vidi kola, svatove, svirace, rukom ih zaustavlja): Stoj! Stojte!
POLICAJA (uplašeno Mitki): Ne, gazdo. Šta ceš sad da radiš?
MITKA (zaustavlja): Stojte! Kude?
POLICAJA (uplašeno, ponizno): Šta ceš da radiš, gazdo? Nemoj, gazdo!
Pijan si!
MITKA (poteže jataganom na Policaju): Nesam, bre, pijan! Nego – srce
mi se iskubalo. Ništa necu da cinim. (pokazuje na Koštanu) Došeja sam
da gu darujem.
POLICAJA, panduri, kola, povlace se ponizno ispred MITKA.
POLICAJA (jednom panduru): Trci i zovi predsednika!
PANDUR (odlazi)
KOŠTANA (istrci, i izvan sebe od radosti, razdragano, prilazi Mitki): Ti?
Hvala! Aman! Oh, gazdo! Ne daj me, slatki gazdo! Ruku, nogu! (Ljubi ga
u ruke, saginje se i grli mu kolena)
MITKA (zaustavlja je): Ne!
KOŠTANA (trudeci se da mu noge celiva): Ako! Samo me ti ne daj, pa i
zemlju gde ti stupneš i to cu da celivam. (ocajno) Ne daj me, slatki
gazdo! Vodi me tamo!
MITKA (gleda je pogruženo): Kude, Koštan?
KOŠTANA (ocajno širi ruke napred): Tamo! Tamo!
MITKA (bolno, pogruženo): I tamo zemlja i ovde zemlja!
KOŠTANA (izvan sebe od ocajanja, širi ruke više sebe, na sve strane):
Tamo, tamo!
MITKA (pokazujuci više sebe, na nebo): Zar gore? Gore je visoko, a dole
tvrdo.
KOŠTANA (hvata se za glavu): Oh!...
MITKA (iz dna grudi): To je, Koštana! Pisano! Suñenice ti dosudile.
(pokazuje na kola, svatove) Ete, došli ti, da te vodiv, da se vencaš. I, ce
ideš, ce se vencaš. Svirke ce ti sviriv, pesne ce da ti pojev. Svi ce da ti se
radujev. Mladoženja ce te celiva a ti ce placeš! i prva noc plakanje, druga
noc plakanje i cel vek plakanje...
KOŠTANA (grca)
MITKA (nastavlja): I od rabotu ruke ce ti ispucav, lice ce ti pocrni, oci ce
ti se osušiv... Ce prosiš, pa ce se raniš!... Srce ce da ti se iskida...
KOŠTANA (stresa se): Dosta! Nemoj, gazdo!
MITKA (zavaljuje se, gorko): Toj je! Zar ja ne znajem šta ide! Ide,
Koštana, jesen, dom, kuca, brat moj, m’gla, i grobje... Toj ide. Tam cu i
ja! I, Koštan, k’d cuješ da sam umreja, sluzu da ne pustiš. Niko da me ne
žali! Zašto, ja, sam samoga sebe, za život moj, živoga ožalija i oplakaja.
KOŠTANA (place)
MITKA (ganuto, prilazi joj): Nemoj da placeš. Sluza ne pomaga! (klece
do nje i diže joj uplakanu glavu) Slušaj, batka šta ce da ti zbori: Batka
dete neje. Batka je mlogo videja, mlogo preko svoju glavu prefrljija.
(pokazuje na zemlju) Odavde, Koštan, po tamo – nema! I cel vek toj je!
Zar se ja ne podavah, ja ne držah? Aja! Moj brat, da me je na
paranparce sekaja, pa opet, ne bih mu se podaja. Ali pošto on moli i
vika: ili da ga ubijem, ili da ga više po mehane ne sramotim i ne rezilim –
e s’s tuj njegovu molbu – zakla me. Ja, Koštan, u moj život još brobinjka
nesam nagazija, a kamoli na brata ruku da dignem. Brat je brat! Jedno
mleko smo sisali od našu slatku majcicu. I bolje ja, nego on! Više u
mehanu – ne! Vino – ne! Pesna – ne! Dom, uz ognjište! (barata po
pojasu, tražeci kesu s novcem) I s’g Koštan, ostaj mi s’s zdravje! Srecan
ti put! Putuj! I ja cu da putujem! Doma cu, kuci... I, živ iz njuma necem
da iziñem. Mrtvoga ce me iznesev... Aha, kamo batka da mi te daruje.
(Vadi iz kese novaca)
Pojavljuje se POLICAJA s pandurima.
POLICAJA (ponizno, uplašeno Mitki): Gazdo, hajde!
MITKA: Cekaj, bre!
POLICAJA: Noc ide.
MITKA: Tvoja ce noc da s’mne, a moja ne. Cekaj!
POLICAJA (sa ostalima se povlaci)
MITKA (diže Koštanu, rasvešcuje je): Ajde, Koštan! Digni se, rasvesti!
Ajde, svatovi te cekav, mladoženja te ceka. Digni se! Ne placi! Sluzu ne
puštaj! Stegni srce i trpi! Bidni covek; a covek je samo za žal i za muku
zdaden! (diže je a suze mu teku, kaplju po rukama) Ajde! Idi!
KOŠTANA (podiže se uplakana): Kuda?
MITKA: Zar mene pituješ kude ce ideš? Zar ja da ti kazujem? Kude? Eh,
kude ja, tuj i ti. Ja u moj dom, ti u tvoj! Ti placi, i ja cu placem... Tebe
ceka koliba, cerge, kuciki i prosenje; mene – kuca, ognjište, pepel, dim,
žena zasukana i s’s testo umrljana.
Približuju se kola, svatovi.
MITKA (vadi novac i daje joj, reña po celu, licu): Da te darujem da ti
dam... Da ti dam bele pare za crni dni. A crni dni ti doñoše! (pokazuje na
kola, svatove) Eto ti gi! Sviriv! Radujev ti se. (besno, sviracima) Svirite,
bre! A s’g, ’ajde, ostaj mi s’s zdravje! Zbogom! I cuti, ne tuguj, ne placi!
(Pogruženo odlazi)
POLICAJA (obradovan odlaskom Mitkinim poleti besno ka Koštani): Penji
se, jer sada cu kamdžijom parcad kože sa leña da ti kidam. (pandurima)
Unosite je u kola.
KOŠTANA (besno, gordo, odbija od sebe Policaju, pandure): Sama cu!
(Polazi kolima)
Utrci SALCE.
SALCE (sva uplakana, usplahirena, grli i ljubi Koštanu): Cedo, cedo...
Odvedoše mi te!
KOTANA (odgurne Salce): Cuti, stara. (Penje se u kola)
SALCE (ostaje onesvešcena na zemlji)
KOŠTANU u kolima, opkoljenu pandurima, svatovima i sa svirkom
odvode drumom, koji vodi ka Banji i pri cijem kraju i sama se Banja
nazire puna dima, magle i pare banjske.